SMATRATE LI SE HRABRIMA?

Čim se završi ova duga i hladna zima,

žurim da skinem slojeve tmurnih osećanja i

očistim metre napadalog snega

čija je masa zatrpala vrata u spoljašnji svet.

 

Ne samo da je bitno krenuti u susret sunčanom jutru,

već je i neizmerno bitno,

neprocenjivo,

sa snegom otopiti sve anksiozne, tužne poglede te dosadne beline.

 

Ono neizvesno -

je hrana uzbudljivog življenja i

savršeni ukus svakog rano-jutarnjeg doručka,

koji miriše na sreću.

 

Da, sreća zaista miriše, hrabrima,

koji imaju petlju upotrebiti svoja čula.

LEGENDA O ZLATNOJ RIBICI

Čudo ljudi, čudo!!! - zaori se glas dečaka, pošto dotrča u centar sela. Stari ribar.. ulovio ribu! - nastavi zadihano, a potom osloni se rukama na kolena, hvatajući vazduha.

Kakvo veselje! Da je dečak tog dana saopštio bilo koju drugu vest, sigurno ne bi naišla na takvo oduševljenje svih žitelja tog malog seoceta na obali jezera, nedaleko od grada, tri sušne godine posle poslednjeg ulova. Ljudi su bili na ivici gladi, jer je svaki njihov pokušaj da se prehrane ubilo vruće leto. Ne znam da li je isti razlog što nestade i riba iz jezera, ali sigurno znam da su ti jadni ljudi izgubili svaku nadu za boljitkom.. Do ove vesti.

Stari, izbledeli i krpljeni čamac sa suncem u pozadini primiče obali polako, stvarajući siluetu čoveka i plovila. Oduševljena gomila sa njegovim primicanjem ućuta i sve oči, kao streljački vod, zapucaše u čamac, pogledima tražeći ribu, ali nje tamo ne bi.

Ne lažem, stvarno, vidio sam kako je izvlači u čamac! - dečak viknu suznim pogledom. Jel tako čiča, jel tako da si je uhvatio?!

Stari ribar izađe iz vode, izvuče čamac na obalu i zaveza ga za neki improvizovani dok, praveći mesta među ljudima od kojih jedva pridobi parče obale da može da kroči. Potom uzdahnu, uhvati se leđa želeći se rastegnuti i tihim glasom reče: Jesam. Ulovio i pustio.

Ljudi su bili šokirani. Osmesi na licima su poput opake zaraze nestali i Ludi starac!! - su bile jedine dve reči koje su prekinule nastali muk. Ispratili su ga pogledom, a on je nogu pred nogu grabio ka selu, bez reči, pognute glave, vidno neraspoložen.

Starac korača prvi, za njim ide dečak, za dečakom ostatak sela.

Iz te čudne kolone jedan mladić potrča. Pa kolika je bila? - upita ga znatiželjno. Bila je.. - prošaputa ribar - veličine šake.

Pa što je pusti, čiča, onda? Mogli smo nahraniti troje usta od nje. - nastavi mladić.

Ne znam. Tri godine sam svaki dan na jezeru, molio se i čekao da nešto izroni sa udice i kada se to napokon desilo, bila je tako lepa, da sam... - prekinu starac na trenutak - morao da je pustim.

Mladić zastade, prođe ga dečak, a zatim i ostali ljudi.

Tužno veče.  Nekako - kao da su ljudi žurili da porade sve poslove ne bi li što pre utonuli u san i zaboravili i starog ribara i ribu i.. dan na izmaku.

***

Sunce od ranog jutra prži preriju i stvara zamagljeni pogled u daljini. Bez vetra, voda nalikuje na plavičastu, neobrađenu njivu koju samo čamac starog ribara brazdi krećući se ka srećnom mestu jučerašnjeg dana, baca udicu i dohvaća slamnati, rupičasti šešir.

Ne trza.

Na obali se dečak vešto penje na obližnje drvo, fiksira savršeno mesto zaklonjeno gustim granjem od sunčanog slepila, stvarajući objektiv za osmatranje.

Čiča.. - u već kasno poslepodne prilazi starom ribaru i onako, pomalo sramežljivo upita - Hoćete mi pričati o ribi?

Starac ga pogleda pravo u oči, spusti obrve, zatim se blago nasmeja i sede na pesak. Dođi, sedi - reče mu ohrabrujuće i zatim doda - ajde, pitaj me, šta te zanima..

Ovaj.. - nesigurno će dečak - zašto ste je pustili?

Stari ribar se spusti na laktove, uputi pogled ka vodi, a potom i zatvori oči, kao da se sprema zaspati.

Vidiš, sine, kad sam povukao udicu i izvukao tu ribicu - poče polako priču - izgledala mi, onako obasjana suncem, poput suvog zlata...pa sam u tom trenutku zapravo shvatio da moram da je pustim i zaželeo da...ne bude jedina riba u celom jezeru i da - ukoliko je pustim, za nekoliko godina bude njih dvadeset, pa pedeset pa da... - proguta knedlu u grlu i drhtavim glasom nastavi - kao nekada, naše jezero bude puno riba..

Dečak se osmehnuo. Stari ribar je bio njegov junak. Čak i veći od svih onih o kojima se naslušao priča kako ubijaju aždaje i troglave nemani.

Prvi junak koji nije nikoga porazio ili uništio. On je samo uhvatio, pa pustio zlatnu ribicu... koja će ispuniti sve njihove želje..

NEPROKRČENE ŠUME JUŽNE AMERIKE, AFRIKE ILI INDONEZIJE

Ono što želim da uputim tlu na kome stojim izjednačavam sa nebom koje ih povezuje, ljudima koje poštujem, satelitu i mogućnosti.

Vrisak zadovoljstva je izleteo iz prozora visoke trošne zgrade i prekinuo tišinu. Upravo nju je krojila ženka pauka sreće, tražeći svoju ‘bolju polovinu’ da ga proguta i večno otera. Nije ga našla.

Ta eventualna patnja nestaje s vazduhom, onim hladnim i odlazi na obradu u neprokrčene šume južne Amerike, Afrike ili Indonezije. Uvek nešto u nečemu. U ovom slučaju, ceo svet na jednom mestu.

Šume sakrivaju tajne koje su kodirane i prevedene na srpski, ne znače ništa logično ili sudbonosno. Čista, nevina priroda.

Mesec probija sliku noćnog neba, koje je, zamisli, jedva vidljivo. Osećaš hladan vazduh kako te pokreće i daje taj neobičan osećaj zadovoljstva. Nekim čudnim načinom kao da ti želi dati do znanja da si živ i budeš zadovoljan.

Vetar brije lice, koje je već mokro od rose i u potpunosti zaboravljaš preparate ‘prirodnih svojstava’ i salone i već pomalo poslepodnevni špic na mostu, u autobusu, na stepenicima.

Na tehnologiji koja nestaje, zahvalan sam, na onome što dobijam, još i više od toga.

NOVAC

Okovan u vlastitom razmišljanju o pravdi u životu, pokušavam shvatiti pravila igra koja možda niti ne postoje.

Merilo koje svi uzimaju za merodavno je novac i kad god pokušam da oborim njegovu moć, naiđem na neku priču koja pobije moje naivno razmišljanje.

U današnjem životu nema pravde. Ona je izmišljena i kreirana po meri onih koji barataju novcem. Da nije tako, ne bi svaki dan, svakog meseca u toku godine odrađivali posao koji volimo ili ne, gotovo isključivo za novac. Sve se kupuje, od ocene na fakultetu do zdravlja. Pravilo, naime,  isključuje samo onaj jednocifren postotak ljudi koji zaista rade šta žele i urađen posao ne smatraju pukim preživljavanjem ili odbrojavanjem do kraja zadatog perioda. To su umetnici, ne nužno slikari ili muzičari, već umetnici življenja.

Materijalno sam zamenio funkcionalnim i dopustio deci da izbrišu brojeve, značenja i crtaju reke, planine i "čiča-gliše", a na poleđini neke recepte njihovih majki ili očeve kućne majstorije, nebitno. Novac posta običan papir, dizajniran i upotrebljiv za razmenu ideja i ljubavi.

Kupovao sam i delio, kao niko nikada pre mene.

Ostatak sam zapalio, jednog jesenjeg hladnjikavog dana da se ogrejem i onaj višak poslao drugima. Te hladne zime, na severnoj polulopti, niko nije podlegao mrazu. Štaviše, bila je to najsrećnija zima od postanka..

ZIMSKO RAČUNANJE VREMENA

Miris kafe ranog jutra i ciklični dimovi cigarete.

Sat stoji namešten na letnje računanje vremena jer to uporno i glupo teranje inata kazaljkama samo donosi raniji suton, manjak dobrog raspoloženja i noć koja traje dok ne okopni.

Još nije stigla. Očekujemo je, prema rečima televizijskih, "obrazovanih i naočitih stručnjaka" i njihovih mapa, negde sredinom sledeće nedelje.

Do tad, sunčevi zraci probijaju pukotine spuštenih roletni i obasjavaju šank kuhinje, stvarajući pritom zrak debljine štapa koji je ispunjen čudesima mikrokosmosa.

Sedam je sati. Ne, osam je sati.

***

Ukoliko nismo mogli da pomerimo sat kada se desio, recimo, veliki zemljotres u Japanu, onda ovo zaista nema smisla.

Ove zime, po mom računanju vremena, "Dnevnik" počinje u 20.30h.

TUŽAN SAM

Tužan sam... Jer i u ovom trenutku neko ispušta poslednju reč upucan alatima pakla. Jer svi mi nismo rođeni u neko dogledno vreme, kada će ljudi biti svesni svojih neverovatno glupih i apokaliktičnih postupaka. Jer postoji sistem stvari u koji se nanovo moramo uklapati kako bi opstali. Jer učimo decu pogrešnim stvarima. Jer uživamo u onome što nam nameću.

Karijera je, metaforično, kućica iz bajke na koju smo naišli tumarajući šumicama i livadama našeg kraja. Stigavši do vrata, pokucali smo i ušli. Naš mozak u trenutku reaguje na svo to blještavilo koje nam se nudi. Garderoba i satovi, automobili i tehnika, Master Card, jahte... sve na jednom mestu. Mmmm... Novac... Poželiš u trenutku iz te, kročiti u sledeću prostoriju, jer ona sa sobom nosi veći glamur. Međutim... Što dalje budeš prodirao u tu kućicu od neverovatnih nesnosno mnogo kvadrata, biće ti teže izaći.. Jer nećeš znati koja vrata vode u onu prostoriju koja je pozicionirana u pravcu izlaska.

Zapamti, ulaziš kao vedra mladica puna energije koja je tvoje najveće bogatstvo, jer ti do tada ne poznaješ snagu i moć novca. Ulaziš da promeniš svet, ljude, da izgradiš, pomogneš, uživaš... U savršenom društvenom sistemu koji je priroda stvorila svojim funkcionisanjem. I onda shvatiš. Realnost.

Bez obzira da li si religiozna osoba ili ne, jedna stvar je sigurna. Pakao i raj postoje. Ukoliko nisu stvoreni uticajem više sile, stvorio ih je čovek, u svojim predanjima, basnama, pesmama, delima... i pretočio u stvarnost.

Gledao sam emisiju o prvim ljudolikim majmunima, iz perioda mnogo pre homo sapiensa, i na trenutak frejmovao misao koja mi je nadošla sa slikom tih bića, a koja je zažalila što mi i danas nismo oni. Jer su bili iskreni i živeli srećno, mada nesvesni mnogo stvari svojim intelektualnim ograničenjima čiji napredak nas vodi u veoma neizvesnu budućnost. Jer su jeli, spavali u prirodi, čuvali svoja krda i gledali svoje potomke kako se bezbrižno igraju u njihovoj neposrednoj blizini. Jer se nisu bojali oružja, ludaka, korupcije, novca već samo prirodnih predatora.

Tužan sam.. Ali i neizmerno srećan. Znam da još uvek postoje ljudi sa kojima mogu podeliti moju tugu. Jer postoje ljudi koji su spremni da saslušaju i pomognu, promene, izgrade.

SANOVNIK

Svaki put kada bi mu život ponudio šansu, mladić se mučevito borio sa samim sobom u potrazi za ispravnim postupkom. S jedne strane je bila ovozemaljska mogućnost, a sa druge njegovi snovi. Mada nije imao dovoljno novca, mada je podsvesno sebe pokušavao da uveri da prihvati ponuđeno, srce je uvek imalo zadnju reč. Svi znaju da odluke duše najčešće nisu pametne, ali su iskrene. I sve ovo ne bi bilo komplikovano da sva ta odbijanja nisu otvarala nove probleme, jer taman kada je mladić jedan problem zatvorio, magično, irealno, nailazili su novi. Koliko zaista vrede snovi?

Možda se odgovor krije u iskrenim osmesima kao produktima njegovih dela ili u mahnitoj inspiraciji da ono što radi svaki sledeći put učini boljim ili savršenijim. Ne zna. Nije svestan. Mada je možda i bolje da o tome ne razmišlja. On se seća bajkovitih rečenica iz svog detinjstva i dopušta toj nezreloj, ali iskrenoj energiji da mu bude vodilja na njegovom popločanom žutom putiću prema suncu. Nije neozbiljan, da se razumemo. On je jednostavno iznikao, nanovo i nanovo, posle svake kiše koja bi ga pljusnula, ili polegla ili pokidala. Ne predaje se, jer je shvatio da su i najlakšem pokretu potrebne želja i upornost da ga ostvare.

Te večeri je za trenutak ispao iz koloseka gromoglasne prepirke u njegovoj sobi. Dok su ljudi raspredali o fudbalu i politici, mladić se pokušao zamisliti u situaciji u kojoj nije želeo da egzistira. Osim tone tereta koje je sručio na svoja pleća i paralelne realnosti koja ga je odvela bar godinu dana unapred, to subotnje veče nije donelo ništa sigurno. Donelo je još jedan nesiguran, ali srećan period. Informaciju koju je primio, oblikovao je razumom i uputio na odredište.

Tu istu informaciju, prilagođenu za sve moguće situacije, mladić želi da uputi svim onim mogućnostima koje mu se nude, i koje on, ludak, prihvata zahvaljujući parčetu papira koji poseduje, a ne želi. Da može, poklonio bi ga svim onim ljudima koji bi ga pravilno iskoristili. Jer kod njega trune i propada..

On živi u subkulturalnoj realnosti u kojoj je zaista sve moguće. Moguće, jer se u tom univerzumu postuju neke bazične vrednosti koje su normalne i koje treba poštovati. On živi u slici sa zida ili rečenici iz knjige, u najprijatnijoj boji za oči i čistoj dosadi koju menja u vatromet osećaja i intrigantnih pogleda. On plače jer žali, dodiruje jer oseća, smeje se jer uživa, spava jer žudi za snovima. Snovima koji pletu njegov život u ono što on smatra da život treba da bude: ogromna mogućnost na jednom ogromnom igralištu da čovek ispuni svoje snove.

POČETAK

Život je muzika. Skladna, ohrabrujuća, cepajuća i tužna nit koja živi u nama od prvih tonova koje smo čuli u porodilištu, a kojih se ne sećamo, do trenutaka koje upravo proživljavamo i udaljene buke, automobila, dečijeg smeha, vetra, glasa koji odzvanja u mislima i prijatelja koga baš sada želim videti i zagrliti.

Život je dodir prstima i loša frizura. Sećam se slobode koju sam živeo, a koju sam u toku puta jednostavno izgubio. Obraćam se energiji u koju verujem spokojnim uzdahom sreće od koje smo stvoreni, a koju je prekrio debeli sloj prašine.

Dragi moji rođaci i prijatelji, slučajni prolaznici, nismo tu da oživljavamo stres, tugu i teške reči. Ukidam politiku, savremenu proizvodnju i mass medije i skidam odeću sa sebe.

Ovo sam ja.